hulokde.com
Zovem se Branko. Imam 74 godine. Od toga sam 51 godinu proveo u braku s Ljiljanom. Jednog četvrtka u travnju ušao sam u dom za starije „Sunčani brijeg“ u Zagrebu i ukrao svoju ženu. Nisam nikoga pitao za dopuštenje. Ni našeg sina, ni snahu. Jednostavno sam ušao u sobu broj 7, medicinskoj sestri pružio zahtjev za otpust koji sam sat ranije dao ravnateljici da potpiše i uzeo Ljiljanu za ruku. Pet koraka do vrata sobe. Za nju, nakon pet mjeseci tijekom kojih gotovo da nije ustajala iz kreveta, to je bilo kao maraton. Taksi je čekao dolje, na parkiralištu. Dragan, taksist, pomogao mi je da je smjestim na stražnje sjedalo. Dugo me gledao. — Branko, što se događa? — Vodim Ljiljanu kući. Krenimo, molim vas — odgovorio sam. Krenuli smo. Cijelim putem od Zagreba do Velike Gorice držao sam za ruku svoju ženu, koja gotovo dva mjeseca nije izgovorila ni riječ. A ona je, prvi put nakon sedamdeset dana, okrenula glavu prema meni i tiho upitala: — Branko… vodiš me kući? Da, Ljiljana. Vodim te kući. Ne pišem vam ovo da biste me sažalijevali. Pišem zato što ono što sam učinio ja — starac od 74 godine, s visokim tlakom i preboljenim infarktom — može učiniti svatko. I zato što će, ako netko pročita moju priču prije nego što voljenu osobu smjesti u dom za starije, možda još jednom razmisliti. A ako i ne razmisli, barem će znati da put natrag postoji. Ljiljanu poznajem još iz srednje škole. Išli smo zajedno u gimnaziju u Zagrebu. Bila je 1969. godina. Ja, momak sa sela iz Hrvatskog zagorja, sin poljoprivrednika; ona, gradska djevojka, oba roditelja bila su joj prosvjetni radnici. Zaljubio sam se u nju na ispitu iz matematike. Bio je zadatak s dva vlaka koja idu jedan drugome ususret. Vidjela je da nemam pojma, gurnula mi bilježnicu ispod klupe i šapnula: „Ne gledaj profesora, gledaj ovamo.“ Vjenčali smo se 1973. Oboje smo imali 22 godine. Svadbeni ručak napravili smo u seoskom domu u Hrvatskom zagorju: osamdeset gostiju i lokalni sastav. Godine 1976. rodio nam se sin Marko. R
