brommqw.com
Muškarac na fotografiji je moj djed. A ovaj prst je za ona tri liječnika koja su rekla da više nikada neće ustati i da se čovjek u njegovim godinama jednostavno mora pomiriti s tim. Ako su i vama, ili nekome vašem, liječnici rekli „pomirite se“, čitajte do posljednjeg retka. Nakon svega što je prošlo kroz našu kuću, nemam pravo šutjeti. Zovem se Ivana. Imam dvadeset i tri godine i računovotkinja sam. Živim u Gudovcu, pokraj Bjelovara, s djedom Ivanom. On me odgojio. Ne mama. Ne tata. Djed. Mama me ostavila kod njega kad sam imala dvije godine i otišla u Italiju. Tatu nikada nisam vidjela, nemam čak ni njegovu fotografiju. Djed je bio kovač u seoskoj radionici, a onda je trideset godina radio na održavanju u tvornici šećera. Ruke su mu kao lijevano željezo. Palac na lijevoj ruci spljošten mu je od čekića. Kad sam bila mala, kupao me u pocinčanom lavoru u dvorištu i tim svojim kovačkim prstima pleo mi pletenice. Krivo, ali ih je pleo. Stajao je iznad mojih bilježnica, iako je sam završio samo četiri razreda, i stalno ponavljao: „Uči, Ivana, kćeri. Ti ćeš raditi glavom, a ne leđima kao ja.“ Išao je na roditeljske sastanke i sjedio sam među majkama. Učiteljica je jednom pitala: „A gdje je majka ovog djeteta?“ On je odgovorio: „Majka sam ja.“ Više nitko ništa nije pitao. U Bjelovaru sam studirala računovodstvo. Vodim knjige za nekoliko malih tvrtki, preko interneta, za kuhinjskim stolom. Cijeli dan sam u tuđim računima. Zapamtite ovo s računima. Vratit ću se na njih. Djedova koljena počela su popuštati prije nekih deset godina. Kovačnica i trideset godina rada na betonu u tvornici uzeli su svoj danak. U početku je šepao, onda je počeo hodati sa štapom, a sve primjedbe tjerao je rukom: „Proći će, ja sam Ivan, savijao sam željezo, pa će mene jedno koljeno saviti?“ Prošle jeseni srušio se u dvorištu. Našla sam ga pokraj šupe, kod nacijepanih drva. Nije mogao ustati. Nije se poskliznuo. Koljeno je jednostavno popustilo pod njim. Dovukla sam ga do kuće preko ramena, os
