cohcuer.xyz
Zovem se Zoran. Iz Tuzle sam. Imam 41 godinu. Kad bi me neko pitao s kojim zvukom povezujem svoju prvu godinu u Njemačkoj, odmah bih odgovorio: metal. Udaranje. Rezanje. Brušenje. Zavarivanje. Došao sam u Duisburg da radim kao zavarivač. U Ruhru ima mnogo ljudi poput mene. Bosanaca. Srba. Hrvata. Poljaka. Rumuna. Turaka. Ljudi ovdje dolaze da rade rukama. Prvih mjesec dana živio sam nedaleko od Marxloha. Mnogi su govorili loše o tom kraju. Meni je bilo svejedno. Kirija je bila pristupačnija nego na drugim mjestima. Na ulicama ima mnogo turskih prodavnica, pekara i malih restorana. Brzo sam pronašao prodavnicu u kojoj su prodavali proizvode koji su me podsjećali na dom. Ponekad bih kupio burek. Naravno, nije bio kao u Tuzli. Kad bih to rekao svojoj majci, vjerovatno bi mi zabranila da ga uopšte zovem burekom. Ali poslije smjene meni je bio sasvim dovoljan. U fabrici sam radio u zaštitnoj opremi. Maska. Rukavice. Čizme. Cijeli dan prolazio je u buci. Poslije osam do deset sati rada ponekad sam samo želio doći kući i sjediti u tišini. Ali kod kuće me nije čekala porodica. Čekao me telefon. Moja supruga Lejla i kćerka Ajla ostale su u Bosni. Ajla je imala šest godina. Svake večeri pokazivala mi je nešto preko WhatsAppa. Crtež. Igračku. Novu šnalu. Ponekad samo svoju sobu. Pravio sam se da sam raspoložen. A nakon poziva stan bi postao još tiši. U Njemačku sam došao zbog jedne stvari. Da njih dvije dovedem ovamo. Za to je bio potreban novac. Depozit. Kirija. Namještaj. Dokumenti. Karte. Rezerva. Skoro godinu dana sam štedio. Vrlo disciplinovano. Legne plata — dio odmah prebacim na poseban račun. Kad bi kolege poslije posla išle na pivo, ja često nisam išao. Odjeću sam rijetko kupovao. Namirnice — Aldi, Lidl. Kućne potrepštine — dm. Ako mi je trebao vlastiti alat, gledao sam u Bauhausu. Na telefonu sam imao tabelu. Svakog mjeseca upisivao sam iznos. Rastao je. Polako. Ali je rastao. Lejla je već počela prikup
