cohcuer.xyz
Zovem se Zoran Borovčanin. Imam 38 godina. Kada sam došao u Stuttgart, mislio sam da ću živjeti u Stuttgartu. Nakon mjesec dana shvatio sam da monter ne živi u gradu. Monter živi između gradilišta. Danas Stuttgart. Sutra Ulm. Onda Karlsruhe. Sljedeće sedmice — Mannheim. Ponekad Nürnberg. Ponekad neko mjesto čije ime prvi put vidim na navigaciji. Došao sam iz Tuzle. Kod kuće je ostala moja supruga Lejla. Tada još nismo imali djece. Dogovorili smo se da ću ja prvi pokušati da se snađem u Njemačkoj. Da nađem posao. Iznajmim stan. Uštedim novac. A onda će ona doći. Radio sam kao monter. Ugrađivali smo ventilaciju, metalne konstrukcije, ventilacione kanale, a ponekad i industrijsku opremu. Moralo se rano ustajati. Ako je gradilište bilo daleko, znali smo krenuti u 4:30. U autu nas je obično bilo četvero. Ja, dvojica Bosanaca i jedan Hrvat. Na benzinskoj pumpi Aral uzimali smo kafu. Ponekad bi neko kupio Leberkäsebrötchen. Ja sam češće štedio i navečer pravio sendviče. Prvih nekoliko mjeseci živio sam u Bad Cannstattu. Soba je bila u staroj kući nedaleko od U-Bahna. Sviđao mi se taj dio grada. Tamo sam uvijek imao osjećaj da svi nekuda idu. Turske prodavnice. Pekare. Mali kafići. Subotom bih ponekad otišao po namirnice u Lidl, a onda kupio meso u turskom supermarketu. Ako bih imao slobodan dan, znao sam prošetati uz Neckar. Ali slobodnih dana nije bilo mnogo. Veći dio vremena provodio sam u radnoj odjeći. Imao sam Engelbert Strauss radne pantalone koje sam kupio nakon prve pristojne plate. Prije toga sam radio u starim farmerkama. Kolege su se smijale: — Amire, sad si pravi njemački radnik. Ja bih odgovorio: — Nisam. Pravi njemački radnik prvo mora da se požali na poreze. Moj glavni cilj bio je jednostavan. Skupiti novac da se Lejla preseli. Svakog mjeseca sam odvajao. 500 eura. 700 eura. Ponekad hiljadu, ako je bilo mnogo prekovremenih sati. Nakon deset mjeseci na računu sam imao nešto više od 4.000 eura slobodnog novca,
