cohcuer.xyz
Zovem se Zoran Borovčanin, ali u kabini me svi zovu jednostavno „Ami“. Imam 39 godina i dolazim iz Tuzle, Bosne i Hercegovine. Već sedam godina živim između puteva Njemačke, Belgije, Nizozemske i Francuske. Ali, iskreno — ja ne živim u gradovima. Ja živim u svom kamionu. Prije toga sam skoro devet godina radio kao vozač u Tuzli, u jednoj maloj transportnoj firmi. Posao je bio stabilan, ali slabo plaćen. Plata je stizala na vrijeme, ali nikad nije bila dovoljna. Moja supruga Lejla često je govorila: — Ami, stalno si na putu. Zašto ne odeš u Njemačku? Tamo barem normalno plaćaju. Dugo se nisam mogao odlučiti. Već smo imali dijete — malu Ajlu. Nisam želio otići. Ali 2017. godine ipak sam otišao. U početku sam radio preko agencije u Hannoveru. Kasnije sam se zaposlio direktno u transportnoj kompaniji. Živio sam u maloj sobi u Laatzenu. Krevet, ormar, kuhinja za trojicu. Sve jednostavno. Mislio sam: „Radit ću par godina, otplatiti dugove i vratiti se kući.“ Ali Njemačka te ne pušta tako lako. Postao sam LKW-Fahrer. Njemačka, autoputevi, logistički centri, noćna parkirališta. Prvih nekoliko mjeseci mi se čak i sviđalo. Ali onda je počela stvarnost: — 10–12 sati za volanom — traženje parkinga navečer kao lov na mjesto u paklu — hladni tuševi na Autohofu — hrana iz REWE-a na benzinskim pumpama — samoća kojoj nema kraja Svake večeri sam zvao Lejlu. Ajla mi je preko telefona pokazivala svoje crteže. — Tata, kad ćeš doći? — Uskoro, habibi. To sam govorio prečesto. Došao sam u Njemačku da otplatim porodične dugove i izgradim normalan život. U početku je sve išlo dobro. Ali onda: — dizel je poskupio — cijene prijevoza su pale — na uplatu se čekalo 60–90 dana — troškovi su uvijek „danas“, a novac uvijek „kasnije“ Počeo sam živjeti u režimu preživljavanja. Ponekad sam radio gotovo bez ikakve zarade. Ali ako ne prihvatiš turu — samo stojiš i gubiš još više. Prije četiri mjeseca stajao sam na parkingu blizu Frankfurta. Kiša je udarala po krovu kabine. Ni
