Кадр выше наш. Полное медиа с Facebook запрошено — подставим его сюда, как только приедет.
🌿 Biljna čajna mješavina koju mnogi biraju kao dio svoje rutine za podršku probavi i prirodnoj ravnoteži organizma.
Skoro sam izgubio ženu zbog komada mesa. Dvadeset godina. Tisuće zaklanih životinja. I jednog dana vidio sam iste znakove kod svoje žene. Nijedan liječnik nije ni pogledao. Zovem se Mirko Đorđić. Mesar sam na tržnici Markale u Sarajevu. Počeo sam raditi s ocem sa šesnaest godina i proveo više od dvadeset godina rasijecajući govedinu i janjetinu za ovaj grad. Svaki mesar koji je dovoljno dugo radio zna ono što većina ljudi nikada ne nauči — u mesu postoje promjene i znakovi na koje smo obučeni paziti prije nego što meso dođe do kupca. Naučio sam ih prepoznavati na prvi pogled. I kada se moja žena počela razbolijevati, počeo sam razmišljati o svemu što sam tijekom godina vidio na poslu. Amra ima četrdeset i četiri godine. Najjača je žena koju poznajem. Ne žali se zbog sitnica. Ako kaže da nešto nije u redu — onda nešto nije u redu. Počelo je prije gotovo dvije godine. U početku su to bile sitnice. Budila se umorna iako je spavala osam sati. Govorila je da joj je želudac težak čak i nakon laganih obroka. Ponekad bi usred rečenice zaboravila što je htjela reći. Mislio sam da je stres. Naš život uvijek je bio užurban — ja na tržnici prije izlaska sunca, ona vodi kućanstvo i pomaže sestri u frizerskom salonu na Ilidži. Ali postajalo je sve gore. Trbuh joj se počeo nadimati gotovo svakog dana. Ujutro bi izgledala normalno, a do poslijepodneva bi joj odjeća postala tijesna. Viđao sam je kako otkopčava hlače samo da joj bude udobnije. Prestala je odlaziti na kavu sa susjedama jer nije htjela da je vide takvu. Kupila je široku odjeću samo da sakrije što se događa s njezinim tijelom. Jednog dana odbila je otići na vjenčanje svoje najbolje prijateljice. — Nemam što obući… više se ne osjećam kao ja — rekla je. No noći su bile najgore. Često bi se budila usred noći i dugo gledala u strop, nesposobna ponovno zaspati. Jedne noći sjeo sam pokraj nje u kuhinji. Držala je ruke u krilu i gledala u pod. — Što mi je, Mirko? — upitala je. — Pazim što jedem. Radim sve š
