doloribp.com
Nikada nisam mislio da će me najviše slomiti jedan običan stepenik. Zovem se Marko. Imam 63 godine. Cijeli život sam bio čovjek koji ne zna sjediti mirno. Radio sam kao vozač autobusa, kasnije kao domar u školi, a kad sam otišao u mirovinu, govorio sam ženi da ću napokon “malo odmoriti”. Naravno, nisam odmarao. Ustajao sam prije šest, kuhao kavu u maloj džezvi, otvarao prozor da uđe hladan zrak i silazio u dvorište. Nekad bih cijepao drva. Nekad bih popravljao ogradu. Nekad bih samo sjedio na klupi ispod stare šljive i slušao kako se komšije vraćaju s pijace. Takav je život kod nas. Čovjek ne mora imati puno, ali mora imati svoj ritam. Subotom sam išao na tržnicu. Kupovao bih krumpir, luk, malo sira, domaća jaja ako ih ima. U jesen smo žena i ja spremali ajvar. Ona bi se ljutila jer sam uvijek previše pekao paprike, a ja bih joj govorio: “Pusti, bolje da ima. Doći će djeca.” Imamo sina i kćer. Sin živi u Zagrebu, kćer s mužem u Novom Sadu. Unuci su nam rasuti kao i pola Balkana — malo kod nas, malo tamo, malo na moru kod rodbine, malo preko granice. Tako danas žive porodice. Svi blizu srca, a daleko autobusom. Prvi put sam osjetio koljeno jedne zime, poslije Nove godine. Nije to bila bol od koje se čovjek uplaši. Više kao neko zatezanje. Pomislio sam: godine. Malo hladnoće. Proći će. Ali nije prošlo. U početku sam samo sporije ustajao iz stolice. Onda sam počeo izbjegavati stepenice. Onda sam prestao nositi teže vrećice iz trgovine. Žena je primijetila prije mene. “Marko, šepaš.” “Ne šepam. Samo sam se ukočio.” Tako sam govorio mjesecima. U proljeće sam još mogao do pijace. Trebalo mi je više vremena, ali sam išao. Pozdravljao sam ljude, kupovao novine, stajao kod kioska i pričao s poznanicima o svemu i ni o čemu — o cijenama, kiši, utakmici, djeci koja više ne dolaze često. A onda je došao lipanj. Unuk Luka je imao školski nastup. Trebao sam ići. Obećao sam mu još tjedan dana ranije. Rekao mi je preko telefona: “Djede, bit ću u prvom redu. Moraš do
