pullsid.com
Imam 72 godine. Prije dva mjeseca moja žena me zamolila da je odvedem u dom za starije. Pogledala me u oči i rekla: “Stjepane... ja više ne mogu ovako. Odvedi me negdje gdje će se brinuti o meni. Ne želim ti biti teret.” Sjedio sam kraj nje na krevetu i nisam mogao izgovoriti ni riječ. S tom ženom sam proveo 48 godina života. Rodila je našu djecu. Čekala me dok sam godinama radio po Njemačkoj i Austriji. Bila je uz mene kad sam ostao bez posla. Bila je uz mene kad mi je umro otac. Bila je uz mene kad nismo imali gotovo ništa, osim stare kuće, vrta iza nje i dvije plaće koje su jedva pokrivale račune. A sada je ona tražila od mene da je ostavim. Uzeo sam je za ruku i rekao: “Marija, dok sam živ, ti nisi teret. Ti si moj dom. I tvoje mjesto je ovdje, pored mene.” Počela je plakati. Rekla je da više ne može hodati. Da ne može sama do kupaonice. Da je nosim kao malo dijete. Da sam i ja star. Da me leđa bole. Da će doći dan kad ću pasti s njom u rukama, pa ćemo oboje završiti na podu. I bila je u pravu. Bio sam iscrpljen. Leđa su me boljela od nošenja. Ruke su mi drhtale. Noću sam spavao po dva-tri sata. Ali nisam mogao. Nisam mogao svoju ženu poslati u dom za starije. Nisam mogao zamisliti da sjedi u hodniku među nepoznatim ljudima, u kolicima, i čeka da joj netko donese čaj. Sve je počelo prije pet godina. Marija je cijeli život radila. Prvo u tekstilnoj tvornici, poslije u maloj krojačkoj radionici. Kod nas se tako živjelo. Nisi pitao boli li te. Ustaneš, skuhaš kavu, odeš na posao, vratiš se, napraviš ručak, opereš, spremiš, pomogneš djeci, pa sutra opet. Jednog dana vratila se kući i rekla da je bole leđa. Mislio sam da je umor. Rekao sam joj: “Lezi malo. Proći će.” Ali nije prošlo. Nakon mjesec dana bol je postala stalna. Noću nije spavala. Okretala se u krevetu, tiho uzdisala, pokušavala ne probuditi mene. Ali ja sam je čuo. Muškarac može glumiti da spava, ali ne može ne čuti kad žena pored njega plače od boli. Otišli smo našem liječniku. Zatim specijalist
