Кадр выше наш. Полное медиа с Facebook запрошено — подставим его сюда, как только приедет.
Katarína Kováč
«Gospođo Kováčová, imate 72 sata.» Sjećam se točno trenutka kada mi se život potpuno srušio. Zovem se Katarína Kováčová. Imam 37 godina. Živim u Zagrebu, u kvartu Dugave, s mužem Markom i našom dvoje djece – kćeri Lenom (9 godina) i sinom Lukaom (6 godina). Marko i ja smo se prije 10 godina doselili u Zagreb iz Osijeka. Došli smo s dva kofera i nadom da ćemo nekako uspjeti. Na početku smo uzimali bilo kakav posao – čišćenje, skladišta, dostave… sve kako bismo stali na noge. Nakon tri godine smo se konačno stabilizirali. Dobila sam posao administrativne djelatnice u privatnoj klinici, a Marko je počeo raditi kao vozač dostave. Imali smo dobar, miran život. A onda, prije 7 godina, odlučili smo kupiti stan. Mali trosobni stan u Dugavama za 145.000 eura. Polog je bio mali, pa je mjesečni anuitet iznosio oko 780 eura. Bilo je tijesno, ali smo se snalazili. Takav je bio naš život. Do ljeta 2025. U lipnju je klinika najavila otkaze. Bila sam jedna od onih koje su ostale bez posla. Odmah sam počela tražiti novi posao, ali situacija u Zagrebu je bila katastrofalna. Svugdje su tražili specijaliziranu medicinsku edukaciju ili mlađe ljude koji su spremni raditi za minimalac. Išla sam na puno razgovora, ali svaki put su birali nekoga drugoga. Na zadnjem su mi rekli: „Javit ćemo vam se.“ Točno sam znala što to znači. Marko je uzimao sve moguće dodatne smjene – noćne vožnje, ekstra ture… Ali to nije bilo dovoljno da pokrijemo troškove života u Zagrebu. Neplaćeni anuiteti su se počeli gomilati. Jedan mjesec. Tri mjeseca. Osam mjeseci. Banka je zvala svaki dan. Zatim su stigle preporučene pošiljke. I na kraju zadnji poziv. Ukupan dug: 31.800 eura. Ako ne platim do roka, kreću ovršni postupci i ovrha. I onda te riječi: 72 sata. Stajala sam u kuhinji i ruke su mi se doslovno treśle dok sam držala telefon. Marko je ušao i vidio moje lice. „Katarína? Što se dogodilo?“ Samo sam mu predala telefon. Nije rekao ni riječ. Sjeo je, uzeo me za ruku i samo smo gledali u zid u tišin
