doloribp.com
Najgore nije kad te zaboli koljeno. Najgore je kad shvatiš da zbog tog koljena više ne ideš tamo gdje te ljudi čekaju. Zovem se Nikola. Imam 66 godina. Nisam nikakav poznat čovjek, nisam doktor, nisam pisac. Cijeli život sam radio rukama. Prvo u radionici, poslije kao majstor za grijanje i vodu. Kod nas takvog čovjeka svi znaju: ako procuri bojler, ako radijator ne grije, ako treba nešto zategnuti, zove se majstor Nikola. Živim sa ženom u malom stanu blizu centra. Takvih stanova ima svuda kod nas — u Osijeku, Banja Luci, Nikšiću, Kragujevcu, Mostaru, Splitu. Zgrada stara, lift radi kad hoće, ulaz miriše na vlagu zimi i na prženu papriku u jesen. Moj život nikad nije bio velik, ali je bio moj. Ujutro kava. Onda pijaca. Malo sira, malo krumpira, rajčica kad joj je sezona, domaća jaja ako ih ima. Subotom novine, razgovor s ljudima, pa kući. U jesen ajvar. U zimu kiseli kupus. Za slavu, Božić, Uskrs ili Bajram — zavisi kod koga se ide — uvijek se zna: čovjek obuče čistu košulju, odnese nešto na stol i ne dolazi praznih ruku. Imam sina i kćer. Sin radi u Sloveniji. Kćer živi dva sata autobusom od nas. Unuci dolaze kad mogu. Kad dođu, kuća oživi. Žena odmah stavlja lonac na štednjak, ja se pravim da se ljutim zbog buke, a zapravo bih dao sve da ostanu duže. Prvi put me koljeno ozbiljno zaboljelo jedne jeseni, dok sam silazio u podrum po tegle. Nosio sam prazne staklenke za ajvar. Ništa teško. Jedan običan korak. Samo je nešto presjeklo. Kao da mi je netko zabio vruću žicu kroz nogu. Stao sam na stepenici i uhvatio se za zid. Žena je viknula odozgo: “Nikola, šta je bilo?” Rekao sam: “Ništa. Skliznula mi noga.” Laž. Kod nas muškarci često lažu kad ih boli. Ne zato što smo jaki, nego zato što se bojimo priznati da više nismo. Mjesecima sam govorio da je od vremena. Da je od hladnoće. Da sam se ukočio. Da će proći kad zatopli. Ali nije prošlo. Prvo sam prestao nositi vreće. Onda sam prestao popravljati stvari po kući. Onda sam prestao ići s unukom do igrališ
