Кадр выше наш. Полное медиа с Facebook запрошено — подставим его сюда, как только приедет.
qpoud.com
„Tata, prestani. Imam 32 godine, naučit ću živjeti u invalidskim kolicima.” Bilo je to najstrašnije što sam ikada čuo. Prije četiri mjeseca, na bolničkom krevetu, to mi je rekla moja kći. Prije tri tjedna oboje smo izašli iz KBC-a Zagreb — na vlastitim nogama, kroz glavni ulaz. Zovem se Ivan Jurić. Imam 63 godine. Već 42 godine radim kao zidar. Živim u Zagrebu, u kući koju sam vlastitim rukama sagradio 1987. godine zajedno sa suprugom Marijom. Ona je 30 godina radila u tekstilnoj tvornici u Velikoj Gorici, a sada je u mirovini. Imamo samo jednu kćer — Anu, 32 godine, učiteljicu u osnovnoj školi u Splitu. Naše jedino dijete. Više djece nismo mogli imati. Ana nas je posjećivala svaka dva tjedna. Ali posljednja četiri mjeseca imala je sjednice učiteljskog vijeća, ispite i probleme s jednim učenikom. Nazvao sam je u nedjelju navečer i rekao: „Kćeri, dođi ovaj vikend. Mama je napravila domaće kobasice, a ja te jednostavno moram vidjeti.” Nasmijala se i odgovorila: „Tata, dobro. Doći ću u petak navečer.” U petak, 22., u Splitu je cijeli dan padala kiša. Ana je s posla izašla u 18:30. U 19:00 uključila se na autocestu A1. U 19:40 kamion koji je vozio ispred nje naglo je zakočio uz zaštitnu ogradu, proklizao i zaustavio se poprijeko preko ceste. Automobil moje kćeri podletio je pod njega. Policija je nazvala u 20:30. Policajac je rekao samo: „Gospodine Jurić, vaša je kći živa. Odmah dođite u KBC Zagreb.” Marija je sjela za volan. Ja nisam bio sposoban držati upravljač. Stigli smo u Zagreb, ali ne sjećam se kako. Ana je imala smrskanu zdjelicu. Slomljena su joj bila dva lumbalna kralješka, L4 i L5. Unutarnje krvarenje bilo je zaustavljeno. Odmah su je odvezli u operacijsku dvoranu. Operacija je trajala devet sati i ugradili su joj metalne stabilizatore. Iz operacijske dvorane izašla je živa. Sljedećeg dana oko podneva kirurg je izašao u hodnik razgovarati s nama. Muškarac u pedesetima, sijede brade i s podočnjacima nakon neprospavane noći. Zvao se dr. Marko Radić. „
