hrkaiftapeloft.website
IMAО SAM BIZNIS U HRVATSKOJ… A U NJEMAČKOJ RADIM NA GRADILIŠTU KAO ROB Ponekad se život okrene tako da ni sam ne razumiješ gdje je sve pošlo po zlu. Imam 38 godina. Ja sam iz Hrvatske. Pet godina fakulteta. Moja specijalnost — financije i bankarstvo. Moji roditelji su mi uvijek govorili jednu te istu rečenicu: „Uči, sine. Obrazovanje je put do dobrog posla, stabilnosti i dostojnog života.“ Ali stvarnost se pokazala mnogo jednostavnijom i okrutnijom: nikoga ne zanima tvoja diploma. Prije nekoliko godina imao sam svoju malu firmu. Mali ured u Zagrebu. Ugovori. Ljudi koji su dolazili kod mene na sastanke. To nije bio ogroman biznis. Ali to je bio moj posao. Sam sam ga izgradio. Bavili smo se opskrbom građevinskog materijala. Počeo sam doslovno od nule. Sjećam se kako sam prvi ugovor potpisao u malom kafiću, jer tada još nisam imao ni ured. Radio sam 12–14 sati dnevno. Ali to je bio moj posao. Vraćao sam se kući umoran, ali s osjećajem da sve to nije uzalud. Imam ženu, Anu. Ona je uvijek vjerovala u mene. Često smo navečer sjedili u kuhinji, pili čaj i pravili planove. — „Jednog dana kupit ćemo kuću“, govorila je ona. — „I otvorit ćemo još jedno skladište“, odgovarao sam ja. Ali život ponekad slomi planove tako da ni ne stigneš shvatiti što se događa. Prvo jedan veliki klijent nije platio narudžbu. Onda drugi. Zatim su počeli problemi s dobavljačima. Dugovi. Krediti. Računi. I u jednom trenutku shvatio sam da firma tone. Pokušavao sam se držati. Uzimati kredite. Prodavati opremu. Ali jednog jutra sjedio sam u praznom uredu i shvatio da je sve završeno. Zatvorio sam firmu. Bio je to jedan od najtežih dana u mom životu. Jer ne gubiš samo novac. Gubiš dio sebe. Nekoliko mjeseci pokušavao sam pronaći posao u Hrvatskoj. Ali plaće su bile smiješne. Imao sam obitelj. I shvatio sam da drugog izlaza nema. Rekao sam ženi: — „Otići ću u Njemačku. Zaradit ću novac. Onda ću se vratiti.“ Pokušavala se smiješiti. Ali vidio sam koliko je boli.
