{{product.short_description}}
Moja baka Marija u svojoj 87. godini već se pripremala za najgore… ali znanost je imala druge planove. Sjedila je u svom starom naslonjaču negdje u okolici Varaždina. Kroz prozor su se vidjele procvjetale jabuke, ali u sobi se osjećao samo miris lijekova i beznađa. Baka Marija ima 87 godina. U Hrvatskoj se u toj dobi često kaže uz uzdah: „Tako je Bog dao, dijete moje… to su te godine.“ Gotovo više nije mogla ustati. Noge su joj bile teške poput olova, natečene od jakih edema. Tlak joj je bio poput ljuljačke: čas previsok, čas prenizak. Gledala je svoje ruke i kao da ih više nije prepoznavala — nekada su bile vješte i snažne, a sada su jedva držale šalicu kave. — Razumi me, — govorila mi je, — najgore nije smrt. Najgore je izgubiti samostalnost i postati teret drugima. Vidio sam koliko ju je bilo sram tražiti pomoć da bi došla do kuhinje. Vidio sam kako skreće pogled kad bih joj iz ljekarne donio još jednu ogromnu vrećicu punu kutijica s tabletama. Pila ih je šakama. Za srce. Za zglobove. Za šećer. Plave, bijele, ružičaste tablete koje su joj samo zamagljivale um. No, je li joj bilo bolje? Ne. Samo je polako gasnula, gubeći onu iskru života koju sam poznavao od djetinjstva. U 87. godini živjela je kao u stalnoj magli. Danju — pospanost, noću — nesanica zbog bolova u leđima. Liječnici u ambulanti samo su slijegali ramenima: — Što želite? Žile su istrošene, resursi organizma su iscrpljeni. U toj dobi to je prirodno. Ali ja im nisam povjerovao. Nisam želio prihvatiti da se čovjek mora pretvoriti u „sjenku“ samog sebe samo zato što mu dob počinje brojkom 8. Sve se promijenilo jednog četvrtka. Sreo sam starog znanca koji radi u istraživačkom laboratoriju u Zagrebu. Razgovarali smo o mojoj baki. — Slušaj, — rekao je on, — zašto liječite samo simptome? — Kako to misliš? — pitao sam. — Dajete joj lijekove za tlak kako biste umjetno raširili žile. Mažete koljena kremom protiv bolova. Ali ne dirate stvarni uzrok. Objasnio mi je nešto što nikada neću zaboraviti. Naš
