bostopapserplay.website
😢 JA SAM BILA MEDICINSKA SESTRA U BOSNI… A OVDJE, U NJEMAČKOJ, PEREM PODOVE U DOMU ZA STARIJE 😭❤️ Najteže je gledati se u ogledalo i više ne prepoznavati sebe. Zovem se Amina Hadžić. Imam 34 godine, iz Tuzle sam, Bosna i Hercegovina. Prije dvije i po godine došla sam u Njemačku s radnom vizom. Mislila sam da će ovdje sve biti lakše. Mislila sam: „Ovdje će priznati moju diplomu. Radit ću kao medicinska sestra u bolnici. Moja mama će moći dobiti dobro liječenje. Moja porodica će biti ponosna na mene.“ Ostavila sam muža i majku u Bosni. Mojoj mami je sada 66 godina i zdravlje joj više nije isto — stalno je nešto boli, sve je slabija. Na aerodromu me držala za ruku i rekla: „Amina, hoćeš li stvarno biti medicinska sestra u Evropi? Hoćeš li doći po mene?“ Rekla sam: „Hoću, mama. Vratit ću se po tebe. Tamo su najbolji doktori.“ Došla sam sa diplomom, nadom i planovima. Ali stvarnost je bila potpuno drugačija. Da bi radila kao medicinska sestra u Njemačkoj, moraš priznati diplomu. To je dug proces — dokumenti, prevodi, potvrde obrazovanja, ispiti iz jezika i stručni testovi. Ponekad to traje dvije ili tri godine. I sve to košta mnogo novca. A dok čekaš — moraš nekako preživjeti. Sada radim kao njegovateljica u domu za starije. Brinem o starijim ljudima. Hranim ih. Pomažem im da se operu. Mijenjam pelene. Čistim sobe, toalete, perem podove. Smjene su po 10–12 sati. Nekad noćne. Nekad duple. Plata je oko 12–13 € po satu. Mjesečno, nakon poreza, izađe oko 1 600–1 800 €. Najam sobe — 600–750 €. Hrana. Prevoz. Slanje novca kući. Ostane mi 300–400 €, ako imam sreće. Svaki mjesec šaljem 400 € mužu i majci. Za njene lijekove. Za doktore. Za kuću. Za sebe? Skoro ništa. Moja mama je i dalje u Bosni. Moj muž brine o njoj dok mene nema. Ponekad me zove na video poziv i kaže: „Amina, kad ćeš doći? Spremila sam tvoje omiljeno jelo, pa sam se sjetila da te nema.“ Ja se nasmijem u kameru i kažem: „Uskoro, mama. Radim i učim. Još malo izdrži.“ Onda završim
