hrkaiftapeloft.website
„OTAC ME JE IZBACIO IZ KUĆE S 20 GODINA… OTIŠAO SAM U NJEMAČKU BEZ NOVCA I DVIJE GODINE ŽIVIO KAO ROB NA GRADILIŠTU“ Zovem se Ivan, imam 26 godina. Dolazim iz Hrvatske, iz običnog kvarta s panelnim zgradama gdje gotovo svi žive isti život. Moj otac je cijeli život radio u tvornici. Svaki dan isto. Smjena. Kuća. Cigarete u kuhinji. Mama je radila kao čistačica u školi. Živjeli smo u malom, običnom stanu. Ništa naše. Nikakav biznis. Nikakav veliki novac. I kod kuće su često bile svađe. Jer kad ljudi cijeli život rade, a opet ne mogu normalno živjeti, u njima se skuplja ljutnja. Otac mi je često govorio istu rečenicu: — „Vidjet ćeš. Kad napuniš 20 godina, ići ćeš raditi. Sam ćeš se uzdržavati. Samo tako se postaje muškarac.“ Tada sam to slušao, ali nisam to baš ozbiljno shvaćao. Ali kad sam napunio 20 godina, sve se dogodilo vrlo brzo. Jedne večeri otac je jednostavno rekao: — „Dosta. Odrastao si. Živi svoj život.“ I zapravo me izbacio iz kuće. Mama je stajala u hodniku i plakala. I danas se sjećam njenog lica. Zagrlio sam je i rekao: — „Mama, sve će biti u redu. Snaći ću se.“ Iako sam iznutra osjećao potpunu prazninu. Uopće nisam znao što dalje napraviti. Imao sam prijatelje u Njemačkoj. Rekli su mi da tamo ima posla. Spakirao sam nekoliko stvari, čarape, par majica, i jednostavno otišao. Gotovo nisam imao novca. Ali u glavi mi je bila samo jedna misao: „Zaradit ću novac. Pokrenut ću biznis. Izvući ću se.“ Kad sam stigao u Njemačku, sve je bilo potpuno drugačije nego što sam zamišljao. Prvih nekoliko mjeseci radio sam u skladištu. Živio sam u radničkom domu za migrante. To mjesto je teško nazvati normalnim stanovanjem. Stari zidovi. Prljava kuhinja. Sobe u kojima živi nekoliko ljudi. Ponekad sam imao osjećaj da to nije dom za radnike nego sklonište za beskućnike. Ali barem je bilo mjesto gdje mogu spavati. Kasnije sam se zaposlio na gradilištu. I tamo je počeo pravi pakao. Rad od jutra do večeri. Cement. Prašina. Teške vreće. Metal
